|
Na krilima uspjeha zlatne
rukometne repke, proteklog vikenda je nekih tisuću Hrvata pohodilo
Atenu. Za razliku od Portugala i nogometa za Olimpijadu nije bilo
značajnije ponude kao ni potražnje turističkih aranžmana
Ljeto, more,
lova potrošena u Portugalu i nedostatak kvalitetnih aranžmana na tržištu
te odlična satnica direktnih prijenosa na telki bitno su smanjili
interes za odlazak na Olimpijadu. Tek je suverena igra rukometaša
i glatki plasman u polufinale doveo Hrvate u malo većem broju u Atenu.
Prije početka finalne utakmice su me dva zapanjena Nijemca pitala
otkuda toliko navijača i kako su došli. Valjda avionima, kako drukčije,
a i rukomet je najbolji i najtrofeniji sport u Hrvata.
|
|
|
More Atene i otok Akropola
|
Posljednjeg vikenda Olimpijade Atena se činila već pomalo umornom.
Dojam je bio da svi jedva čekaju da se igre završe i da se sve vrati
u normalu. Kako su na rasporedu bila polufinala i finala, veliki sportski
kompleksi su bili uglavnom prazni. Utakmica polufinala između Mađarske
i Hrvatske je bila u polupraznoj dvorani, a ogromni prostor sportskog
kompleksa Helenica izgrađenog na prostoru bivšeg aerodroma zjapio
je neugodno prazno.
Jedina velika gužva koju smo doživjeli je bila u subotu navečer, kada
smo hrabro došli pred Olimpijski stadion bez ulaznica za finalnu atletsku
večer. Ulaznice su na kasi bile po 300 eura za donju sekciju, a jeftinijih
nije više bilo. Tijekom poslijepodneva su se ulaznice mogle nabaviti
već po 200 eura. Naime, u središtu je grada, na Plaki, bilo desetak
lokala koji su preprodavali ulaznice po šarenim cijenama, no moj dojam
je da su se uglavnom prodavale ispod cijene.
Primjerice, kad se saznalo da nema američkog Dream Teama u finalu,
cijene za košarku su pale na pola jer se pojavila hrpa ulaznica koje
su kupili Ameri nezainteresirani za gledanje utakmice između Argentine
i Italije. Mi smo uspjeli pola sata prije početka finalne i posljednje
večeri atletskih natjecanja, dakle najatraktivnijeg sportskog programa
Igara, kupiti ulaznice po cijeni trostruko nižoj od nominalne.
Sve moguće kontrole i skeniranje poput onog na ulasku u avione bilo
je savršeno i stvaralo dodatne gužve i čekanja, no ipak smo uspjeli
ući na velebni Olimpijski stadion taman u vrijeme kad je počela skakati
Blanka. Nažalost, nije uspjela, no to nam nije pokvarilo doživljaj.
Mnoštvo događanja sa svih strana je, istina, malo konfuzno - u isto
vrijeme kad je Blanka skakala, s druge strane su je pokušali pogoditi
bacači koplja, a između njih su trčali na 5.000 metara. Sportaši stvarno
trebaju biti maksimalno koncentrirani, ali i gledatelji, jer stalno
se nešto događa. Konstantno trešti muzika i da nije spikera koji vodi
kroz natjecanja, lako bi mogli propustiti glavne događaje.
Sa strane su i veliki monitori na kojima smo gledali Blanku kako skače
jer je bila daleko na drugoj strani borilišta. Atletika je pravi sport
za gledanje na televiziji budući da se tako sve puno bolje vidi, no
atmosfera je na stadionu bila odlična. Za vrijeme pauze publika se
zabavljala sirtakijem i dizanjem valova na tribinama, a uz par rock
and roll standarda svi su zaplesali. Kada je nastupala nesretna grčka
štafeta (žene 4x400 m.) stadion je eksplodirao od navijanja.
|
|
|
Nijemci su naše pjevanje 'Deutschland auf wiedersehen'
shvatili kao pjesmu za sretan put pa su nam toplo zahvalili
|
Ni one, nažalost, nisu uspjele postići bolji rezultat, no ostale utrke
muških štafeta su za pamćenje. Do samih sportskih borilišta se moglo
doći samo posebnim olimpijskim autobusima ili gradskim prijevozom,
tako da se isti morao koristiti kako bi se najbrže došlo do dvorana.
Za trajanja igara svi koji su imali ulaznice za taj dan za bilo koje
događanje nisu morali plaćati kartu. Inače, Atenom se vozi taksijima
kojih je na tisuće i vrlo su jeftini, no često je vrlo teško naći
prazno vozilo. S obzirom da vožnja za udaljenost od Pireja do središta
Atene (otprilike kao od Sesveta do Vrapča) stoji svega pet eura, većina
ih je stalno zauzeta (zagrebački taksisti pročitajte ovo). Najveći
problem s taksijem smo imali kada smo pokušali doći do Hrvatske kuće.
Naime, smještena na periferiji u zgodnom, ali nepoznatom teniskom
centru, nikome nije bila poznata njezina adresa. Vjerojatno je zato
i bila tamo jer očito je bilo da posjetioci nisu dobrodošli i dojam
posjeta je više nego loš. Nitko nije ni pozdravio, ni bok ni dovođenja,
ništa! Osjećali smo se poput uljeza gledajući zavaljene funkcionare
dok kartaju belu uz bazen.
No dobro, tko nam je kriv što usred Atene tražimo toliko kroz medije
hvaljenu hrvatsku kuću. Nikad više, iako mi se kao poreznom obvezniku
čini sasvim ispravno pogledati kuda to i za što odlazi novac iz uredno
plaćenog poreza. Nasreću, Atena i Olimpijada ima za ponuditi mnogo
toga zanimljivog i lijepog, tako da smo to neugodno iskustvo brzo
zaboravili.
Vrhunac doživljaja je svakako bila finalna utakmica rukometaša iako
se, što se tiče slavlja, ponovio slučaj iz Lisabona i svjetskog prvenstva.
Više se slavilo nakon pobjede u polufinalu, a navijači su poslije
utakmice sa Mađarskom napravili pravu predstavu u predvorju dvorane.
U finalu su svi manje-više očekivali pobjedu, iako tešku. Hrvatska
je ponovo dokazala da može pobijediti zemlju koja ima više registriranih
rukometaša nego mi stanovnika.
Mi navijači smo uredno obavili posao i nismo bili ništa tiši nego
mnogo brojniji Nijemci. Razlog je bio i taj što smo imali bolje karte,
tako da je većina bila smještena iza golova u srednjem dijelu donje
sekcije, dok su Nijemci bili visoko gore na tribinama. Nakon utakmice,
skupine navijača otišle su svojim agencijskim prijevozom tako da,
nažalost, nije bilo okupljanja na jednom mjestu, kao što je to bilo
u Lisabonu poslije osvajanja svjetskog prvenstva.
|
|
|
Ovako je izgledao naš after game party u društvu prijateljica
navijačica
|
Za kraj, riječ-dvije o organizaciji. Kako me ne bi optužili za sukob
interesa, ne želim spominjati imena agencija, no mogu reći da su sve
agencije koje su organizirale odlaske u Atenu to uglavnom obavile
vrlo diletantski i loše. Jedni su imali smještaj osamdesetak kilometara
izvan Atene, tako da su jadni ljudi vidjeli Atenu na nekoliko sati,
a aranžman platili kao da spavaju u hotelu s pet zvjezdica u centru.
Drugi su u Zagrebu obećali hotel s četiri zvjezdice u centru, a goste
smjestili u utrobi ofucanog broda u kabinama bez prozora u lučkom
dijelu Pireja, među skladištima, a za presvlačenje organizirali parkiralište
atenskog aerodroma. Treći su nakon utakmice ostavili goste u gradu
da se sami snalaze, umjesto da im organiziraju feštu. Sve u svemu
loše i jadno, no jedini drugi način za put do Atene je bio vlastitim
automobilom, što su neki i učinili. Navodno je trebalo petnaestak
sati kroz bespuća Srbije, što je moglo biti vrlo zanimljivo i egzotično.
Naša fešta poslije tekme je bila u Sea Parku, diskaću na otvorenom
u kojem smo pošteno proslavili zlatnu medalju do odlaska na rano jutarnji
let Air Adriaticom do Zagreba. Čuli smo da se slavilo i u Hrvatskoj
kući, no poučeni lošim iskustvom da to nije za obične smrtnike, ostali
smo zajedno sa zaslužnim članovima rukometnog Poola i dobro se zabavili.
Što reći dalje nakon osvojenih Lisabona i Atene, nego da idemo dalje.
Svjetsko prvenstvo je već u siječnju sljedeće godine u Tunisu. Kako
je naša ekipa daleko najbolja, mogli bi i to osvojiti, a ne bi bilo
loše ni provesti nekoliko toplih dana u Tunisu nakon skijanja.
Autor teksta je Vlado Šestan, novinar i vlasnik agencije
Merlin Tours.
01.09.2004
|
