Ljetovanje na moru i okolici

 

Dakle, nakon vikend lutanja obalom ipak sam odlučio provesti nešto više vremena u komadu na moru. Daleko najbolji izbor ljetovanja je jedrenje ili bilo koji drugi oblik boravka na brodu. Naše toliko poznato najljepše more na svijetu tako se najbolje doživi

Frapa - marina bez Interneta


I istina je, naše more je sigurno među najljepšima, no mi sami sebi, što je već općepoznata navika Hrvata, volimo i želimo uništavati svu tu ljepotu.

Valjda zato da ne bude drugima lijepo, nego da ta ljepota ostane samo u našim sjećanjima ili možda po principu 'neka susjedu umre krava'. Sagradit ću neboder pa mi neće biti lijepo, ali bogami ni drugima. To je moj opći dojam nakon tjedna na brodu u potezu od Rogoznice do Hvara i nazad.

Krenuli smo iz Rogoznice, i to iz najbolje, kako kažu, marine na Jadranu, Frape. Najurednija je, s najviše sadržaja, no vjerovali ili ne - nema Interneta. Kao, nautičari su na brodu pa nemaju potrebu proviriti u svoje e-mailove, ili? Ne kužim. Na recepciji su vrlo odlučno odbili i da svoj laptopić priključim na njihovu liniju. Nema, ništa i gotovo, a vez u marini košta četiristotinjak kuna na dan. Imao sam peh jer je te večeri bio nazovi show nekog od preglasnih i infantilnih brodova 'zabavnjaka'. Srećom, brzo su završili. Valjda nije bilo više pjesama koje bi znali otpjevati.

Put prema jugu duž obale otkriva brojne uvale i nema mjesta u kojima dominiraju različite vrste nebodera. Izgleda mi kao da se svi trude sagraditi što više, ružnije, na što je moguće više uništene obale, maslinika ili netaknute prirode. Betonizacija najljepšeg nam mora širi se poput karcinoma.

Bobovišće - jedna od najljepših bračkih vala


Što li rade svi oni inspektori na državnim jaslama? Inspektori za koje mi porezni obveznici izdvajamo svoj novac? Spavaju, ili su slijepi, ili potkupljeni? Ili jednostavno nikoga nije briga za to što se na obali događa. Do prije par godina lijepe i tihe uvale starog Trogira, Vinišća i druge pretvorene su u nepoželjna mjesta za kupanje, bacanje sidra ili bilo što drugo, jer tko bi htio sidriti u sjeni četverokatnog nebodera koji u tlocrtu ima osamdeset kvadrata? Jesu li to apartmani? Pa tko je lud da ovamo dođe na more? Turisti?

Nešto je bolja situacija na otocima. Šolta izgleda sasvim pristojno osim nekog neidentificiranog objekta usred zelenila i usred brda. Mala Maslinica s obnovljenom turskom kulom koja meni liči na samostan, a ustvari je, kako kažu, dobar hotel, izgleda slatko. Nažalost, puhao je vjetar i nije bilo mjesta, pa nismo bacili sidro.

Odjedrili smo na obližnje Krknjaše. Tu se dolazi zbog tirkizne boje pijeska i zbog klope u restoranu 'Kod komunista'. Ustvari, to mu nije pravo ime, no tako ga svi nautičari zovu. Klopa je korektna, svježa riba za ponosnih 280 kn, a uz nju lijep i uredan okoliš.

Cijene ribe inače variraju od najjeftinijih 260 kn koliko sam platio u zabavnom restoranu Gusta u Biogradu do vrtoglavih 380 kn na Kornatima i 330 kn kod Patka (restoran Antonio) preko puta Hvara. Što smo bili dalje od kopna, riba je bila skuplja.

Valjda su uračunati transportni troškovi od splitskog aerodroma ili splitske ribarnice. Drugog objašnjenja nema. Nije problem samo cijena ribe, uočljiv je i znanstveni fenomen rasta ribe na suhom. U trenutku od pokazivanja ribe na pladnju do pisanja računa ribe dobiju između 50 posto (pošteno) do preko 100 posto (profitabilno) na svojoj težini. Ovisno o spiki koju imate, i o brodu, naravno.

Gužva pred restoranom 'Kod Patka' preko puta Hvara


Uza sve to tu je i divljanje cijenama. Oni najpoznatiji restorani poput 'Patka' krcati su i potrebno je rezervirati ili barem poznavati gazdu. Marinu Palmižana zaobišli smo u velikom luku jer nam ovog puta, osim što je prevelika gužva, nije odgovarao snobovski velesajam hrvatskih tajkuna.

Mjesto Hvar je priča za sebe, a Carpe Diem fenomen. Ne znam koliko zarade jer je većina ljudi provela popodne sa svega jednim ili dva pića, ali po ljudima koji se skupljaju oko kafića i imidžem koji ga prati, definitivno bi trebao dobiti povlašteni status na otoku.

Recimo da ga oslobode plaćanja poreza ili da mu daju još par lokacija u drugim mjestima otoka. Ne poznajem vlasnika ni ne navijam za njega, ali na Hvar se ide zbog tog lokala. Barem ide određena generacija gostiju koja puni gradski proračun.

Mirnije i romantičnije bile su bračke uvale Milna i naročito Bobovišće. Ova potonja bi mogla biti ogledni primjer dobro uklopljenih vikendica i kuća u okoliš. U mjestu nema ničega osim osrednje birtije s limenim stolcima, no isplati se ostati jednu večer na sidru. Nakon hvarske ludnice dobro dođe povratak prirodi.

Vrlo neambiciozno jedrenje bez velikih udaljenosti, no hedonističkog pristupa, bilo je sasvim lijepo i ugodno. Vjetra je bilo dosta, tako da je nas Sun Odyssey 49 nekoliko puta dobro potegnuo. Nažalost, nakon prebrzo prošlih šest dana morao sam se iskrcati i vratiti u stvarnost gužve Jadranske magistrale (oko Šibenika 5 km za sat i pol).

Odiseja se nastavlja, ali bez mene


Zaključak je da je na moru brodova sve više (gdje su ona vremena kad se mogla pronaći osamljena vala...). Marine su sve veće i većina ih liči na osrednje autokampove, što ih ne sprečava da naplaćuju od tristotinjak ili više kuna na dan.

U ovo doba špice sezone gužva je i na moru, pa oko najpopularnijih mjesta valja postaviti semafore. Koliko god bilo udobnije na motornim jahtama, jedrilice su autonomnije pa je moguće izdržati tjedan dana bez posjeta marini zbog struje, vode li goriva. Do nekog sljedećeg jedrenja želim dobro more svima vama koji ste još vani.

Autor teksta je Vlado Šestan, novinar i vlasnik agencije Merlin Tours

13.08.2004