|
Glavna terasa je bila mega 'in'. Vidjeti
'ko ima novog Spydera i 'ko je već opaljen suncem od sličnog vikenda
u prosincu te pokazati novog Bognera, za neke je bio glavni motiv dolaska.
Srećom vrijeme je bilo na našoj strani pa je sunce nemilice pržilo.
Glavni problem u čitavoj priči je bio taj što je prije četvrtka navečer
bilo gotovo nemoguće naći slobodnu sobu.
Gužva je bila do subote kada se skijalište
ispraznilo i u nedjelju je izgledalo kao da su samo Hrvati i Slovenci
na terenima. U žičari gotovo da se više nije čulo njemački i talijanski,
a iz razglasa jedne od terasa zabrencao je i Magazin. Austrijanci su
fleksibilni kad je lova u pitanju pa bi i Thompsona puštali kad bi to
donijelo zaradu.
|
|
|
|
|
|
The Cube, party hotel na parkiralištu Millenium Expressa
|
|
Ipak, vjerovali ili ne, bilo je i pravih skijaša
među koje se i sam ubrajam. S obzirom na već spomenuti problem sa sobama,
uspio sam rezervirati mjesta u neobičnom hotelu The Cube. Smješten je
na idealnom mjestu pored donje stanice žičare Millenium Express u Troppolachu.
Neobičnog futurističkog izgleda te cijenom
od 75 eurića po osobi u dvokrevetnoj sobi s doručkom, obećavao je nešto
dobro. Internet stranica je, istina, izgledala prilično otkačeno s mnoštvom
flashova i neobičnih boja, no slobodne sobe blizu žičare su bile prevelik
mamac.
Prvo iznenađenje dočekalo nas je već na recepciji.
Naime, svaki gost hotela mora kupiti skijašku kartu za onoliko dana
koliko traje boravak. Bez juniorskih popusta i bez besplatnih karata
za malu djecu. Frendu su nakon dugotrajne prepirke spustili trodnevnu
kartu za dijete predškolskog uzrasta za 20 eura.
|
|
|
|
|
|
Interijer prvog Big Brother hotela s prozirnim zidovima
|
|
Da je kupovao kartu na blagajni žičare za
dijete bi dobio besplatnu kartu, no ne i u hotelu. Drugo iznenađenje
je bilo da svaka osoba u boksu plaća punu cijenu, dakle nema popusta
za djecu. Da, dobro ste pročitali boks, a ne soba. Boks se sastoji od
spavaćeg dijela u kojem se nalaze željezni kreveti na kat, ako ih je
četiri, ili, ako su dva, onda su na podu, također željezni.
U osmerokrevetnim sobama nema tuša ni toaleta,
ima na katu. U ovim manjim sobama postoji tuš u spavaćem dijelu, no
on ne liči na kupaonicu. Površine je kvadratnog metra. U prednjem dijelu
boksa je sve ostalo. Mjesto gdje se objese skije ili neka druga sportska
oprema, sušilo za cipele, cementni umivaonik, metalna klupa i ulaz u
toalet, također površine kvadratnog metra. Ovaj dio je od ostatka hotela
pregrađen staklenim zidom kroz koji se sve lijepo može vidjeti.
Big Brother ugođaj u praksi. Svi vide sve.
Ugođaj upotpunjuju nezavršeni zidovi koji nisu spojeni sa staklenom
stijenom tako da se čuje apsolutno sve iz susjednih soba, a može se
i naluknuti u susjedstvo. Nakon prvih šokova smo se priviknuli i na
to.
|
|
|
|
|
|
Menza i večera na tacnama
|
|
Svi su se jednostavno šetali u gaćama ili
s ručnicima oko pasa pa je atmosfera bila prilično domaća. Ipak iznenađenjima
nikad kraja. The Cube je stvarno neobično i otkačeno mjesto. Za doručak
i večeru stoji se u redu s tacnom u rukama kao u menzi restorana društvene
prehrane.
Kvaliteta hrane je otprilike na istom nivou.
Pečena jaja u prahu i dječje radosti - marmelada i margarin, prohladna
podgrijana jela za večeru i borba za slobodna mjesta za stolovima poput
onih u zatvorima. Za 75 eura. Kreveti se ne spremaju, ručnici ne mijenjaju,
a u čitavom hotelu od nekoliko stotina kreveta radi tek nekoliko osoba
tako da je traženje bilo kakve usluge neprimjereno.
Ideja o jugendheimu bi bila ok, kada bi cijena
bila tridesetak eura, no za ovaj nivo usluge cijena je previsoka. Totalna
dehumanizacija gostiju i nedostatak privatnosti. The Cube očito funkcionira
kao vrlo profitabilna 'cash mašina' za svoje vlasnike. Minimalističko
uređenje i minimalan broj zaposlenih uz visoke cijene smještaja.
|
|
|
|
|
|
Autor na padinama južne strane Alpa
|
|
Ipak da ne bi bio previše kritičan u hotelu
ima i odličnih rješenja. Dobar je 'rileks' dio sa saunama i parnim kupeljima
te mnoštvom ležaljki. Ima puno otvorenih prostora za zadržavanje izvan
boksova što je i normalno s obzirom da se u sobi može samo ležati. Bar
je otvoren 24 sata, doručak je od 8 ujutro do pet popodne, disko u podrumu
je najmoderniji u regiji, a da imam 22 godine (što, na žalost, nemam)
ovo bi bio najbolji hotel za mene.
U svakom slučaju, hotel je za preporučiti
svim mladima koji imaju love i koji žele boraviti u nekoj vrsti tehno
komune. Roditeljima s djecom i malo starijima ostavljam slobodan izbor.
Nama se nakon tri dana počelo sviđati i mislim da bi opet boravio u
njemu. Preko vikenda, ako ne bi nigdje drugdje bilo mjesta. S frendovima.
Možda bi u susjednom boksu bilo društvo od osam komada pa da se gledamo
kroz narančasto staklo.
Namjera mi je bila pisati o skijalištu, no
u Nassfeldu očito skija pola Hrvatske pa nije potrebno. S druge strane
ovakav koncept hotela kao što je The Cube nešto je sasvim novo i revolucionarno.
Mogu samo nagađati kako bi takav hotel izgledao negdje u Istri. Kao
prvo, ne vjerujem da bi ikada dobio uporabnu i građevinsku dozvolu.
Kao drugo, svi naši konzervativni turistički radnici, koji nemaju baš
previše pojma o svjetskim trendovima, uopće ne bi shvatili koncept party
hotela za tehno generaciju. Na neki način The Cube je budućnost turizma
i treba ga kao takvog ozbiljno shvatiti.
|
