Hrvatski Monte Carlo

 

Unatoč silnim obećanjima i otvaranjima, slikanjima i političkom marketingu, meni je opet trebalo pet sati do Splita. Jureći nevjerojatnom brzinom od 60 km u koloni duž 'ceste smrti' kroz Tušilović, Slunj i ostala mjesta nisam mogao ne pomisliti kako je cesta stvarno morbidna.

Ljepota i kulturni štih starog Trogira čine ga jednim od jadranskih bisera, ako je to polje vašeg interesa


Prvenstveno po broju nesreća i smrtnih slučajeva, podivljalih cisterni i nesretnih obitelji. Drugo - po nebrojenim reklamama za jadne životinje nabijene na motku iznad vatre. Neki od crteža neodoljivo podsjećaju na obezglavljenje ljude. Mogu samo zamisliti kako to izgleda strancima. Kao da su se vratili u doba Turaka i inkvizicije.

Treće - po razrušenim kućama kojih još uvijek ima puno iz 'onih' vremena. Što misle stranci, ako su prvi puta došli u HR, ako ne znaju (a većina ih ne zna) noviju povijest, a vide reklame za neke životinje/ljude kako se peku na vatri? Što li im prolazi kroz glave? Kamo su došli?

Četvrto - po napuštenim kućama i selima uz put, duž prekrasnih ličkih polja. Gdje su ti ljudi, nisu valjda završili na kolcu? Zato me ta stara (jedina) cesta prema moru i jugu podsjeća na 'cestu smrti'. Ova nova završila se mjesec dana ranije ili kasnije, na koncu je svejedno.

Iskreno moram priznati da me zapljusnuo rodoljubni ponos kad sam na izlazu iz tunela Sveti Rok i ugledao debelu zmiju autoceste kako se spušta prema moru. Stvarno su dečki sagradili nešto posebno. Vjerojatno je to najveći pothvat od osamostaljenja naše nam Hrvatske i zato, još jednom – dečki, graditelji, skidam vam kapu.

Prometa do Zadra ima prilično, no nakon njega sve manje, a na magistrali prema Šibeniku dočekalo nas je i ugodno iznenađenje. Policija koja regulira promet prilikom uključenja i besplatna Studena koju dijele simpa Dalmatinke.

Nasipana plaža uz cestu. Kupačima očito ne smetaju ispušni plinovi


Dalje duž magistrale, kao iz nekog prošlog doba, stotine natpisa Zimmer Frei, Cimer Fraj, Apartmani, ljudi koji stoje s tim istim tablama na svakom parkingu i molećivo gledaju svakog vozača Škode stranih tablica. A Škode su ovdje brojne, kao i u Crikvenici, no vidim i nekoliko dobrih mađarskih automobila koji vuku glisere.

Bit će da je 'njihova' marina u Tribunju ipak dobar potez. Konačno, nakon pet sati i nešto minuta iza smrdljive Inine cisterne, koja se ni slučajno ne bi maknula iako je vikend i iako vozač zna da je iza njega kilometarska kolona, ulazim u Trogir. Izabrao sam Trogir radi kulturnog doživljaja.

Mislim da je jedan od najsjajnijih bisera ne samo Hrvatske obale, nego Mediterana uopće. Nisam se došao kupati, konačno, kupanje mi nije najvažnija stvar, a i kod kuće imam tuš. Došao sam uživati u Trogiru, u uskim ulicama, sjenovitim terasama, pronaći kakav dobar restoran - hotel sam već pronašao.

Concordia na rivi učinila mi se kao najbolje mjesto za odsjesti. Prvi minus – izdaleka, s magistrale, dok se Trogir ni ne vidi, pogled puca na divan zaljev, Čiovo i, nasred sve te miline, ružne hale s kojih se ljušti boja, poput onih iz najcrnjih filmova budućnosti ('Blade Runner'). Najljepšu lokaciju zauzima - što?Brodogradilište.

Onoga tko je to sagradio i isplanirao baš na ovoj lokaciji treba kazniti doživotnim gledanjem u to. Kako bi zaljev bio divan kad tih tmurnih ofucanih struktura ne bi bilo. Ukoliko itko planira strategiju razvoja, morat će to pod hitno srušiti jer elitni turizam i brodogradilište ne idu zajedno.

U Trogir se može doći kopnom, morem i zrakom, a zračna luka Kaštela nalazi se u neposrednoj blizini grada


Da je negdje sa strane na kopnu i da je povezan cestom, još nekako, ali ovako dominira svim vizurama i upropaštava puno veće profite od brodogradnje koja i tako uvijek gubi novac. Rastao ili padao dolar, svejedno.

Prvi plus – moving. Petak navečer. Gradska ulica koja povezuje dva kraja grada kao da povezuje i dva svijeta. S jedne strane pretrpana parkirališta i preuski mostić, s druge mega jahte parkirane duž rive. U sredini tisuće stolova raznih kafića, pizzerija i restorana. Ovdje se prodaje sve sto se prodati može.

Kako domaći kažu, vrijeme je berbe te stoga prodaju sve u tekućem i krutom stanju, na tanjurima i u čašama. Gledajući sa strane, svi su došli na svoje. Jedni ližu i šeću, drugi sjede i pijuckaju, treći zavaljeni vade kosti iz ribe. Došavši na Trg Radovana konačno sam u ovoj našoj turističkoj zemlji vidio nešto drukčije.

Čitav trgić, poput pozornice pun stolova i mladih i starijih, uživao je u živoj muzici jazzy banda stisnutog u jednom kutu. Prava cool ili lounge atmosfera. 'Tempera' mi je još bila u ušima kad su me preplavili tehno ritmovi kafića na rivi. To je to, to je 'moving', za svakog nešto, ali dobro. Najbolje sam jeo u Moniki, koja ima i najljepšu terasu.

Drugi minus – promet. Apsolutna katastrofa. Nešto najgore dosad viđeno na Jadranu. Pod hitno treba izgraditi alternativni most ili tunel i ukinuti promet kroz i oko grada. Ljudi, pa to je jedan od najvećih bisera Jadrana! Hrvatski Monte Carlo, a ne parkiralište.

Marina ACI, Čiovo, ima kapacitet 205 vezova s nautičkim i ugostiteljskim sadržajima, a na Drveniku Velom nalazi se marina Zirona s 140 vezova


Gužva je čak i sa skuterima koji su jedino moguće prijevozno sredstvo za kretanje Trogirom i Čiovom. Preko tih nejakih i uskih mostića prelazi kompletan promet - od osobnih automobila do autobusa i kamiona za brodogradilište koje je smješteno - gdje? Na otoku naravno, ne na kopnu. Prometnom ugođaju doprinose i avioni kojih je te subote bilo 53 (tako je pisalo u novinama), znači 53 slijetanja i uzlijetanja.

Drugi plus - Trogir je biser Jadrana, a to su prije nas shvatili drugi. Svjetski jet set, onaj isti koji posjećuje Brijune, dođe i ovdje. Bernija znaju po imenu, a bili su i svi drugi, od Schumija do Caroline. Trogir je zbog blizine zračne luke idealno mjesto ukrcaja gostiju, što se i vidi subotom i nedjeljom kada ploveće ljepotice uplovljavaju u luku.

Većina tih mega jahti je u čarteru (vjerojatno crnom) pa se subotom mijenjaju gosti. Za razliku od mnogih drugih jadranskih luka, ovdje se mogu vezati mega jahte, a i njihovi gosti ne ostaju na brodu, već izlaze u grad.

Priče o njihovim provodima kruže po restoranima i svaki gazda će rado ispričati da su njegovi stalni gosti. Jedini je problem što često čuješ iste priče u više restorana. Nakraju ispada da su ljudi bili klonirani jer su najmanje u tri restorana stalni gosti i svaki dan na večeri.

Treći minus – smeće. U gradu je OK, ali van grada je situacija ispod svake kritike. Što mi Hrvati možemo sami sebi učiniti - to je stvarno prestrašno! Na cestama po Čiovu može se sresti sve. Od Škoda i svih mogućih vrsta frižidera i veš mašina, preko građevinskog otpada do klasičnih plastičnih vreća i vrećica.

Na prve 'kapi' turista ama baš svi iznose svoju ponudu na ulice i nema toga što nije na prodaju


Te Škode i frižidere nisu bacili turisti ni stranci, građevinski otpad još manje. To su bacili domaći. Sami sebi, i u svoje šume. Pod ruku sa smećem ide i divlja gradnja ružnih nebodera. Mislim da bi u izdavanje građevinskih dozvola (ima li ih?!) trebalo uvesti i faktor estetike.

Među smeće bih ubrojio i neke trogirske ugostitelje koji bezočno pljačkaju goste tako da mora intervenirati i policija, čemu sam posvjedočio. Nažalost nijedan policajac nije znao niti riječi bilo kojeg stranog jezika pa je prevarena obitelj Šveđana nakon polusatnog natezanja rezignirano napustila lokal.

Treći plus – u okolici nema niti jednog hotela, tako da je grad još uvijek ugodan za šetnju i jutarnje ispijanje kavica. Zamišljam da bi, kad bi Trogir bio u Italiji ili Španjolskoj, svakog dana stizali veliki cruiseri, u okolici bi bili Hiltoni, Sheratoni i ostali, autobusi bi dovozili turiste na izlet, a brza željeznica iz Splita tamošnje goste.

Hvala Bogu, toga nema pa pijem kavicu na glavnom trgu, a pritom mi kolone Japanaca (vidio sam ih samo desetak u tri dana boravka) škljocanjem foto aparata ne remete duševni mir.

Kako je još davno napisao gospodin Smoje : 'Dragi turisti, kada dođete, vi smetate nama, a mi smetamo vama pa radije pošaljite ono što ste misli potrošiti i ostanite kod kuće.'

Prošetate li Trogirom dodirnut ćete njegovu prošlost, sadašnjost, stvarnost i brojne legende


Odsjeo sam u hotelčiću Concordia na samoj rivi. Svih nekoliko soba je bilo puno stranaca, tako da su i mene svako jutro na nekom stranom jeziku pitali želim li kavu.

Najzanimljivija osoba koju sam sreo u Trogiru od domaćih je bio Gena (Boris Burić,) krojač i genije (kako i sam nadimak govori) hrvatske mode. Doći kod njega i upustiti se u uzimanje mjere pravi je kulturološki doživljaj. Na stranu savršena odjela težačkog kroja pretvorena u vrhunsku šminku - razgovor s Genom vrijedi svake kune.

Od priče kako je prije par dana nazvao jednog zagrebačkog kralja ćevapa 'šjor mesar' do zgode kad je u jurećem policijskom automobilu zašivao zadnje gumbe na odijelo Placida Dominga koji je u Splitu nestrpljivo čekao izlazak na pozornicu, Gena je trogirska institucija i uz razglednice vjerojatno najprodavaniji izvozni artikl.

Na kraju, Trogir je odličan primjer urbanog turizma, onog koji naši provincijski turistički radnici koji nikad nisu ni bili dalje od Trsta ne shvaćaju. Ako je Pavarotti bio u Puli, a Jethro Tull u Zagrebu, zašto nisu bili i u Trogiru na neupotrebljavanom nogometnom igralištu podno utvrde? Jednako bi se prodali.

      Prijašnja inspekcija:

 

Publika koja posjećuje Trogir ipak ima i drugih interesa osim kamenja i sunca. Za razliku od prošlog vikenda u Crikvenici, ovdje sam nešto doživio.

Doveo bih bez dvoumljenja svakog stranca i pohvalio mu se ovim malim otočićem stisnutim među automobilima i ružnim Segetom i Okrugom koji samo pojačavaju ljepotu i kulturni štih starog Trogira.

Vidimo se sljedeći vikend na Lošinju!

Autor teksta je Vlado Šestan, novinar i vlasnik agencije Merlin Tours.


15.07.2004