Gradovi su poput ljudi. 

Već dvije pune godine živim u dva grada, Rijeci i Zagrebu. No, nikako između njih, kako mi mnogi govore. Rođena sam Riječanka. U Zagreb dolazim oduvijek: zbog dragih ljudi, pradavne ljubavi, kazališnih predstava, posla ili jednostavno zbog vožnje tramvajem i šetnje Ilicom. Od prije dvije godine tim sam razlozima pridodala još jedan - studij. 
Morala sam biti još vrlo mlada kada sam sasvim jasno osjetila bilo kojim Zagreb pulsira. Brzo sam shvatila: mogla bih s lakoćom sretno kucati u njegovom ritmu! Samo nekoliko godina kasnije, život je
između te ideje i njezinog ostvarenja postavio jednu drugu stvarnost. Zagreba u njoj, naravno, nije bilo niti u najčudnovatijim snovima. No, život je samo igra i preokrene se u trenu, a sve ono što jednom započne mora se i završiti. Tako sam se i ja na kraju jedne priče, a na početku druge, ponovno našla tamo odakle nikada nisam ni otišla.

Volim Zagreb jer u njemu živim u petoj brzini. Ljudi i stvari brzo promiču pred mojim očima. Ne budem li dovoljno pažljiva, bojim se da će mi sve bitno iscuriti kroz prste. Bombardirana informacijama često padnem u zabludu da mogu sve što poželim. Često me brzina kojom se stvari događaju uzdigne, ponese...
U Zagrebu teško svladavam udaljenosti. Mjesto kamo sam krenula uvijek se čini blizu, a na kraju ispadne daleko. Do tramvajskih stanica se predugo pješači, a kolone automobila na semaforima u 

špicama su beskonačne. Grad se rasteže na sve strane svijeta i ne možeš mu odrediti kraj. Spoznam to svaki put iznova kad pogledam mjerač kilometara u automobilu. Pogotovo nakon brze noćne vožnje praznim cestama. Osim tog oslobađajućeg osjećaja, ima još nešto što je nevjerojatno dobro: na ulici nikada nisi sam! 

Ponekad njihovi obrisi podsjećaju na neke znane nam i drage gradove. No, promislimo li načas, shvatit ćemo kako su to samo neke slike u nama, dozvane iz sjećanja na djetinjstvo, ljubav, spoznaje... Više od svega drugoga u ovome nemirnome svijetu, one su nam poznate. Zbog njih se osjećamo sigurnima. Kada ne bi bilo tih bakroreza u nama, sasvim bismo jasno vidjeli - svaki grad je posve drugačiji. Svojim rođenjem, odrastanjem pa i umiranjem... Svaki priča svoju priču i živi svoj život. 


Najmirniji i najljepši dio Zagreba je Gornji grad, koji je sasvim u suprotnosti s užurbanošću koja vlada u podnožju. Šetajući njegovim ulicama mogu čuti ritam svojih koraka kako se odbija od starih fasada, nijemih svjedoka nekih prošlih vremena i događanja. Čini se da ih još samo uspomene uspijevaju održati u jednom komadu. I svaka krhotina koja padne na tlo sa sobom otkine i dio uspomene i prošlosti... 
Novi je Zagreb sušta suprotnost. U njemu se živi u skučenim stanovima potrpanim u ogromne blokove zgrada koje jedna drugoj nalikuju kao jaje jajetu. Kao da se netko igrao i pri tom ružno našalio. To su stanovi s pogledom na susjedovu kuhinju ili spavaću sobu. Lišeni prostora, zraka, sunca, intime... 
Njihovi stanovnici možda to nadoknađuju bezbrojnim sadržajima koji se nude u tome milijunskome gradu. Možda zato grad i živi tako 

brzo, jer se njegovi stanari vraćaju svojim domovima samo kada moraju spavati.
Budem li imala malo sreće, možda će mi ove godine pod nogama zaškripati prvi snijeg, bijel i čist. Ne mogu dočekati kada ću kroz prozor tople sobe ugledati pahulje koje ću hvatati dlanovima. Volim bijelu izmaglicu iz koje iskaču sjene ljudi koji hodaju. Volim i zalaske sunca i svitanja u Zagrebu. Ponekad u topla predvečerja sjedim na klupi uz nasip Save i gledam rijeku koja se rasteže i vijuga, te na kraju nestaje u daljini...

Grad Rijeka ima miran i postojan tijek. Teče jednosmjernim ulicama i Korzom. Na njemu srećem školske prijatelje 
i profesore, susjede, kolege s posla... 
I one Riječane o kojima ne znam ništa, ali ih jednostavno poznajem s Korza. Dok hodam, izloge gledam tek krajičkom oka, jer znam: u njima ću rijetko naći nešto po svojemu guštu. Kupovat ću kad budem otišla prijeko, u Italiju, ili ću izabrati nešto iz raskošnih zagrebačkih trgovina u kojima je izbor neusporedivo veći, a cijene iste. Pažnju obraćam samo na jedno - ljude koje ću sresti. Kad zapuše jako jugo, dok tako šetam 

Korzom, snažnije osjećam more u nosnicama. No, ne volim ga gledati s rive. 
To boli. Tamo gdje bi trebala biti riva s klupama i galebovima, najobičnije je parkiralište automobila. 
Rijeci su ukrali more, baš kao što su joj ukrali i parkove. Nekada ih je bilo više, a onda se netko dosjetio kako je umjesto parkova bolje i isplativije imati trgove, zgrade, palače... 
Ostala su tek tri veća gradska parka. 
U njima nema dovoljno prostora za šetače, djecu, pse... U Rijeci se uopće rijetko nekamo ide pješice, a bicikl kao prijevozno sredstvo ne postoji. Njime je nemoguće svladati sve strmine i stepenice koje se priječe na svakome koraku. 
U Rijeci snijeg pada rijetko. Ipak, poželim li doživjeti snijeg i more u istom trenutku, to je sasvim moguće. 
Na Platku, udaljenom od Rijeke tek kojih dvadesetak kilometara, mogu skijati i uživati u suncu što se kupa u moru. Malo ispod Platka, na Gornjem Jelenju, na cesti od Zagreba prema Rijeci, nalazi se točka na kojoj svaki put ponovno zatreperim, lice mi se ozari smiješkom, a oči zasvijetle. S tog mjesta otvara se pogled na Kvarner s otocima i svjetlima grada u daljini. Ako uz to još puše i bura, osjećaj je neponovljiv. 
Bura je ujedno i ono što čisti grad. Kažu da se rađa u Trstu, puše u Rijeci i umire 
u Senju. Zimi se bura zabada u kosti i ta se hladnoća ne da usporediti s onom kontinentalnom. Miris bure na tek opranoj posteljini najčišći je miris koji poznajem. 
Osim slika i doživljaja u sebi, ono što iz Rijeke nosim sa sobom u Zagreb je boca vode. Obične, hladne vode iz gradskoga vodovoda. Ima najpuniji okus i najčudnovatiji miris na svijetu, ako se to uopće može tako zvati. Najmekša je i najprozračnija koja se osjetilima može dotaknuti...

Dva potpuno različita grada. Oba u mojem životu jednako intenzivna. Za jedan me veže posao, prošlost, obitelj, more. U drugome studiram, volim, i možda nazirem budućnost. Kad poželim voziti bicikl ili se pak rolati, odem na Jarun. Kad poželim dugačku šetnju uz miris mora, odem u Opatiju i pješačim do Lovrana. Zaželim li se friške ribe, znam gdje ću je naći. U Zagrebu pak uživam u kineskim, meksičkim restoranima... 
Ne tražim Rijeku u Zagrebu. Jer, tamo je nema i nikada je neće biti. Zbog te činjenice mogu nesputano uživati  

u njihovoj različitosti, neopterećena onim što mi daju i onim što mi uzimaju. Jedan grad ne isključuje drugi, oni se samo jako dobro nadopunjuju. 
Gradovi su zapravo poput ljudi. Nije ih dobro uspoređivati.

SANDRA K.