KOLIKO JE DOSTA
Može li, u gradu u kojem karta za mjesto u operi premašuje 250 USD, a toliko se plaća i večera u mondenom restoranu, napojnica od svega 25 centi, biti dovoljna. 
Premda mnogi Njujorčani tvrde da za tako što nikad nisu čuli, očito je da je primjera ove vrste bilo, čim je Gradska uprava za potrošače New Yorka našla za shodno da se osvrne na visinu napojnica u graskim restoranima. Ona smatra da bi gosti posluzi trebali ostavljati napojnicu u visini između 15 i 25 posto od cijene objeda ili večere.
Jer, konobari se u restoranima u velikoj mjeri oslanjaju na napojnice kao glavnu potporu svome prihodu. 
Pa, ako je njihova usluga bila zadovoljavajuća, trud im treba primjereno i nagraditi. 
Neka istraživanja pokazuju da Njujorčani uglavnom 
prosječno ostavljaju napojnicu od 18,3 posto od vrijednosti usluge, čime se na

top listi visine napojnica pozicioniraju ispod drugih američkih gradova.
Prosječna napojnica, primjerice, u New Orleansu je 18,7 posto, a u Philadelphii 18,6 posto. Ipak, NY "tuče" neke druge gradove na Zapadnoj obali, u kojima je prosjek ostavljenih napojnica oko 17,8 posto. 
Minneapolis je, primjerice, sa prosječnom napojnicom od 16,9 posto, daleko ispod uobičajene američke potrošačke darežljivosti.
U Velikoj Britaniji, pak, napojnice su daleko ispod američkog prosjeka, pa je Englezima koji se nađu u SAD-u,
primjerice, normalno da za osam dolara koliko je je stajalo piće u baru, barmenu ostave jedan dolar napojnice.
Neki se Amerikanci drže jednostavne formule - duplirati porez koji se plaća, što ispada oko osam posto od cijene.
Ili, pak, za napojnicu ostaviti četvrtinu cijene obroka.
Na visoke napojnice osobito su kivni oni građani koji rade u uslužnim službama, ali budući da nisu u direktnom kontaktu sa potrošačima njima nitko ne ostavlja napojnice za dobro obavljen posao.
Tako su 'obnašatelji različitih usluga" u New Yorku prema Gradskoj upravi (koja im još nije odgovorila) pokrenuli neku vrstu inicijative koja ide za tim da Grad odredi 

gornje i donje granice napojnica za različite vrste usluga, kako bi se one ujednačile, što bi u konačnici i potrošačima dobrodošlo.
Primjerice, da se sobaricama u hotelima ostavlja jedan dolar, a taksistima 20 posto od cijene vožnje.
Oni predlažu i da se i restorani klasificiraju u grupe prema kojima će se onda ostavljati napojnice.
Jednostavnije rečeno, konobari u skupljim i pomodnijim restoranima, kao što su "Daniel" ili "Le Cirque 2000" dobivali bi napojnicu u visini 20 posto od cijene, a u jeftinijima, primjerice u "Harley Davidson Cafeu" zaslužili bi 17 posto.
Logika govori da bi se time više "derali" bogatiji gosti, no postavlja se pitanje gdje je tu poštivanje ravnopravnosti među "radnicima". 
Jer, po kojoj osnovi bi konobar u manje poznatom restoranu trebao dobiti manje, ako je razina njegove usluge ravna onoj koju pruža