POSLIJEDNJI DANI SLAVE ZA KURTIZANE

Romansirana biografija fascinantnog slikara-bogalja Henrija de Toulouse-Lautreca knjiškim je moljcima u mašti uprizorila čuveni Moulin Rouge. Njeove slike i posteri dali su toj mašti boju. A nove generacije i filmofili čuveni će pariški noćni klub doživjeti kroz istoimeni film Baza Luhrmana. Doduše, ta je slika ponešto drugačija od onoga kakav je Moulin Rouge zaista bio. ali Lurhmanovom filmu donekle ipak uspijeva prenijeti barem dio one atmosfere koja je palila ulicama Montmartrea na prijelazu stoljeća.
Vjerojatno nema osobe koja je bila u Parizu, a da se nije barem slikala ispod velikih, kitnjastih crvenih slova koja krase ulaz u klub. Bezbroji ih je koji su ušli unutra da bi gledali show koji je danas nešto sasvim drugo od onog što je klub nudio na  
vrhuncu svoje slave. Moulin Rouge bio autohtoni proizvod svoga vremena, boemske dekandencije belle epouqe. Pariz na kraju 19. stoljeća bio je grad grijeha, a Moulin Rouge, otvoren jedne bujne rujanske večeri1889.g. bio je njegov epicentar. Ljubičasti zidovi prekriveni ogledalima u kojima su se kroz oblake dima ogledale princeze, pjesnici i prostitutke.
Pozornice nije bilo. Pod žutim svjetlom plinskih lampi plesačice su se gurale s publikom i plesale gdje god je bilo prostora. Sve one, a ne samo jedna, kako to 
sugerira Satin, filmski lik Nicole Kidman bile su zvijezde Moulin Rougea. Pravo jato plesačica, za svačiji ukus. Posebno Engleza, koji su u to vrijeme, predvođeni budućim kraljem Edwardom VII, bili odani posjetitelji kluba.

Upravo su one pisale povijest kluba. Ovjekovječene u povijesti ostale su rukom najvećeg od svih njihovih ljubitelja - slikarom Toulous
Lautrecom. Vrlo brzo Lautrecove slike postale iznimno popularne. 
Jane Avril, visoka , mršava, crveno zlatne kose i arogantoga pogleda blijedoplavih očiju, nikad u bijelom rublju, nego onom u paleti boja, i s nadimkom La Melinite (Dinamitna) svojom melankolijom za vječnost krasi 20 Lautrecovih slika, 15 crteža, jednu litografiju i dva postera.
Visoko podignute noge Louse Weber, neupitne kraljice cancana zaustavljene su u pokretu na prvom posteru legendarnog kluba.  
La Goulue (Proždrljivica) je nosila je na njemu ono što se danas smatra klasičnim cancan kostimom - nebeskoplavu bluzus dubokim dekolteom, crnu suknju s metrima bijele čipke te crne svilene čarape koje su pridržavali svijetli svileni halteri. Bila je ljubavnica velikog vojvode Alexisa i živjela je u kući koja je nekada priladala ljubavnici Napoleona III. Umrla je u bijedi, kao sluškinja u bordelu, 1929.g.  

Među živopisnim plesačicama Moulin Rougea bila je i La Macarona, Španjolka koja je uvijek nosila čarape ukrašene dijamantima. 
Iz jata se izdvaja i Nini Patte-em-l'Air (Nini s nogama visoko podignutim u zrak) koja je uz redovan posao plesačice bila još i supruga i majka i vlasnica trgovine. 
Jedini muški plesač u tom gotovo eksluzivnom ženskom svijetu bio je Jacques Rey s nadimkom Valentin le Desosse (čudo bez kostiju). Uživao je u plesu po ulicama, bio je najčešći partner u plesu La Goulue i, kažu, jedini muškarac kojega je ta temperamentna žena ikad slušala. Jane Avril je uvijek plesala sama, a sumnja se da je bila ovisnica o morfiju, koji je uz absint, bio najveći ubojica talentiranih ljudi toga doba. 
Janeina majka bila je high-class kurtizana (poput Zoline Nane), a otac joj je bio talijanski grof Luigi de Font. Od majke koja je u međuvremenu poludjela od alkohola, (a i sama je Jane imala psihičkih problema) bježi u 15 godini kad 
ju je ova htjela prisiliti da se prostituira kako bi ih izdržavala.
Živjela je po ulicama Montparnassea i Montmartrea s bojnim ljubavnicima, ali se nikad nije prodavala za novac. Počinje se baviti plesom u drugim klubovima, a u Moulin Rouge dolazi odmah čim se otvorio. Na prijelazu stoljeća udala se za Mauricea Biasisa i napustila je Pariz. Vraća mu se 30-tih godina, ne kao plesačica, nego kao od novih generacija slavljena zvijezda belle epoque. Tih godina ona je počela pisati svoje memoare, a umire 1943.g. za vrijeme njemačke okupacije Pariza. 
Neki su kroničari zapisali da su "zločeste devedesete" i procvat Moulin Rougeau zapravo "bili poslijednji dani slave za kurtizane".