MISTERIJA SRCA PLAVE AGAVE

Većina ljudi, kad čuje riječ tequila, najprije pomisli na divlje partye i užasne mamurluke nakon njih. Nasuprot njima raste "sekta" ljubitelja tequile - znalaca koji se mogu upustiti u definiranje bezbrojnih varijacija njezina okusa, različitih marki i mnogih načina konzumacije. 
Oni znaju da je legendarno piće ukorijenjeno u gradu Tequili, smještenim na jugozapadu 
Meksika, u državi Jalisco. Tamo se proizvodi više od 98 posto ovoga "divljega alkohola" na kojega su stanovnici ove regije ponosni i čuvaju ga jednako kao što to sa svojim proizvodima rade stanovnici Bordeauxa ili Champagne u Francuskoj.
Treba reći da ljudi tequilu danas piju više nego ikad. Zapravo, od 1985.g. potrošnja ovoga "alkohola" samo u SAD-u se udvostručila, što ga je učinilo pićem koje u zadnje dvije decenije u Americi ima najbrži rast.
Zato se ovo razdoblje i naziva renesansom tequile, iako je ona svoj komercijalni život u Meksiku počela prije više od 200 godina. Njezina današnja elegantna zrelost, sjajna pakiranja, velike varijacije okusa i, što je možda i najvažnije, latinska kultura koja se širi uživanjem u njezinom okusu, samo su primjese za sjajnu, raskalašnu reputaciju koja prati ovo piće. Tequila je rođena na poljima gdje se prema suncu pruža red za redom plave agave. Iako izgleda kao kaktus, agava je zapravo član porodice ljiljana. 
"Teška" je to biljka kojoj do prve žetve treba od deset do 12 godina rasta.
Posao oko nje nije lagan, ali je isplativ što velikim dijelom objašnjava rast interesa za sijanjem novih polja agave. Budući da je potražnja ogromna, a njezin se "odgoj" do prve zrelosti ipak ne može ubrzati, na poljima su česte krađe. Pradjeda "businessa" je Jose Cuervo, koji je komercijalno počeo ekspolatirati agavu još 1795.g..

Danas njegova tvrtka proizvodi oko pola američke potražnje za tequilom. 
Proces proizvodnje zanimljiv je sam po sebi. Srce plave agave se izdvaja i nosi u destileriju i u velikim pećnicama pod visokim pritiskom pretvara se u škrob, odnosno u šećer. Tekućina koja se dobije iz biljke fermentira se i destilira, kuša i na koncu puni u boce.
No, kao i u slučaju svih ostalih poznatih svjetskih marki alkoholnih (a i drugih) pića, svaka marka tequile ima svoj tajni 
destilacijski recept. Ipak, rezultat je na koncu uvijek isti - tekućina koja je 100 posto čista plava agava. Kasnije agavi mogu biti dodavani različiti okusi - od šećera iz šećerne trske do papra, ali dominacija agave nikad ne pada ispod 51 posto. Mješavina sa šećerom, primjerice, osnova je popularne Cuervo Gold label, ali i sličnih proizvoda.
Alkoholno piće može jednako tako ostati i u svojoj osnovnoj, čistoj verziji. 
Tequila - čista bijela ili srebrna u boce se puni odmah nakon destilacije. Ako barem dva mjeseca odleži u hrastovoj bačvi, dobiva ime "reposado" i počinje dobivati zlatnu boju. Ona koja je starija od godinu dana dobiva ime "anejo". Budući, slično kao i vino, jednom kad se buteljira, tequila teško mijenja svojstva, postala je sofisticirano piće o kojemu svi pričaju. Nitko, doduše, ne zna koliko dugo tako može trajati. Proizvođači si vole to tumačiti činjenicom da nitko ne može bocu tequile držati na polici, a ne piti je. Učenje o vrhunskim "markama" tequile izazov je sam po sebi. U San Franciscu u Kaliforniji u Tommy's Mexican Restaurantu prodaju 205 marki 100 posto čistih 
tequila - više nego igdje drugdje u SAD-u. Cijene su različite, a najskuplja među njima košta 350 USD.  Prije deset godina Julio Bermejo, barmen iz Tommya, odlučio je što će mu biti životna misija - ne servirati samo visokokvalitetna pića, nego i podučavati mušterije o njima. 

Kako upravo za tequilu misli da je poslijednji neotkriveni veliki okus u svijetu alkohola, ona je bila njegov prvi izbor. Za njega bi se moglo reći da je "doktor" za ovu tekućinu, premda on sam tvrdi da je tequila prava misterija i da će biti uživanje pratiti kako je ljudi razotkrivaju. 
I zaljubljuju se u nju.
Jer, iako Amerikanci (izuzev Meksikanaca) piju više tequile nego bilo 
koja druga nacija, ona još uvijek uzima tek tri posto od ukupno prodanih količina alkohola u SAD-u. A to bi se slobodno moglo nazvati rajem za proizvođače.
I za kraj tek opaska: iako ova ljubav, ako je neumjerena, može postati prilično naporna, u većini slučajeva ona je ipak samo pravi užitak.