PRVA ASOCIJACIJA ZA DOBAR KOFER

Iako je Louis Vuitton već odavno jedan od glavnih "igrača" na terenu visoke mode, njegovo je ime gotovo jedina asocijacija kad se spomene "dobar" komplet torbi i kofera za putovanja. 
Za bolje razumijevanje velike dizajnerove uloge u evoluciji prtljage, zgodno je posjetiti Muzej putovanja Louis Vuitton nedaleko od Pariza. 
U malom lučkom mjestu Asneieresu, u kojem je smjestio svoju radionicu, a pred 
očima posjetitelja putovanja se pretaču u umjetnost, njegova ostavština raste iz dana u dan. Izbor sjedišta tvrtke nije slučajan. Postignuća moderne tehnike sredinom prošloga stoljeća nisu uspjela istisnuti znanja, vještine, preciznost tesara, bravara, kožara i brojnih drugih zanatlija koji su vladali Asnieresom toga doba. 
Zato je Vuitton 1859. tamo odlučio otvoriti svoju radionicu i dućan.
Tik uz tu radionicu danas je muzej koji čuva golemu kolekciju relikvija koje pričaju priču o tome kako je obitelj francuskih drvodjelaca sa smislom za modu izgradila svjetsko carstvo na strasti za avanturama.
Jedan od ključeva uspjeha Vuittona u mladim danima bile su neke inovacije na, tada drvenim koferima, koje su naprosto olakšale rukovanje s prtljagom.
Istodobno, Vuitton je s jednakom pažnjom pratio razvoj novih sredstava prijevoza, kao što je zadovoljavao i luckaste prohtjeve svoje elitne klijentele. Dizajnirao je, primjerice kofere tako da u milimetar mogu stati u prtljažni dio kabina u prekooceanskim brodovima. No, kompaktno u njegovoj izvedbi nije značilo i ružno.

Baš naprotiv, Vuitton je iznimno vodio računa o kvaliteti i finom, dobrom izgledu svojih torbi. Polazio je od sebe kao putnika - želio je da na putovanjima sve bude dobro organizirano, a prtljaga maksimalno zaštićena. 
Putovanja vlakom donijela su nove inovacije, a nakon što je Charles Lindbergh 1927.g. preletio Atlantik, rođen je moderni kofer, onakav kakvim ga i mi danas poznajemo.
Kad je kromilo kuće u svoje ruke preuzeo Louisov sin Georges, 
automobili su već postali svakodnevnica. Georges, međutim, nije dijelio samo očevu opsesiju putovanjima i kreacijama dobrih kofera, nego je upregnuo svoj kreativni gen, i naprosto krenuo u proizvodnju svih vrsta torbi - bilo da su putne bilo da su toaletne.
Uspio je time danas, i pored astronomskih cijena, biti jedan od najbolje prodavanih dizajnera. U muzeju u Asneieresu još se, primjerice, može vidjeti set za čaj, dizajniran 1926.g. za indijskog princa, ili set za putovanje koji je bio specijalna narudžba glasovitog svjetskog dirigenta. Tu je i sanduk za krevet jednog istraživača Afrike s početka ovog stoljeća.